Mi, žene.
Nezadovoljne sa svime koliko god se netko trudio oko nas, u ovom slučaju naš muž, partner, momak…
Isus, Lorice!
Želim ti posvjedočiti o nečemu, a vezano je za Seminare o ženama i braku (‘Evanđelje za žene’ i ‘Neka NE proturječe!’).
Prije svega, hvala Isusu na tebi, jer da ih (Seminare) ti nisi objasnio na način koji si ih objasnio, sigurna sam da ih ne bih ni razumila kako treban razumit. Koliko li nas samo Isus, i ti skupa s Njim, volite kad se trudite toliko oko nas!!!
Evo, sada nakon molitve, u nekim promišljanjima, Isus mi je dao dublji uvid u Istinu i u sve što ti govoriš, kao da mi je otvorio duhovne oči malo više, hvala Mu na tome, i kao da sam na dubljoj razini spoznala Njegove Riječi kroz tebe. Koje je to oslobođenje. Odmah mi se ‘mindset’ promijenio, cijela sfera oko mene se promijenila – kakva bi i trebala biti stalno, a nije stalno nažalost (više nije nego što je); moje misli su postale Njegove misli i to je uistinu prekrasno. Do tog trena sam ja čula sve što ti govoriš, i znala sam da je to Istina čim sam je čula i razumila sam te što govoriš, ali mi se čini da sam tek sada, kada mi se ovo dogodilo, uistinu te čula i srcem (ne samo glavom) što nam govoriš i što nam želiš poručiti, tj. Isus preko tebe.
Ja bih ti tila sad ode opisat kako ja vidim žene (sve koje poznajem, uključujući i mene) kada nema Krista u njihovim životima. Mislim, nije da ti to ne znaš ili da sam sada otkrila “toplu vodu”, ali je meni uistinu ova spoznaja od životne važnosti.
Mi, žene.
Nezadovoljne sa svime koliko god se netko trudio oko nas, u ovom slučaju naš muž, partner, momak…
Uvik mislimo da je moglo bolje štogod naš muž, partner, momak napravi. I onda, tako kako smo “uvjerene da je moglo bolje”, redovito od svih tih silnih očekivanja ostanemo razočarane, frustrirane i eto odmah terena da vrag ordinira i to stvarno redovito ode u krajnost, u kojem god smjeru. I, eto drame! Drama kao da nam je najbolji prijatelj i u najmanju ruku kao da ne možemo živit bez nje. O taštini i tim stvarima, a bolje i ne pisat. Prestrašno je što sve jedna žena može napraviti zbog taštine. Mislim da sve to dobro znamo i da su se sve jednom bar susrele sa svim tim užasima. A tek ljubomora i ko zna što sve još s tim dolazi u paketu.
Ne želim sad ode zvučat kao da ja iman nešto protiv žena – neman ništa protiv, dapače, ima žena koje baš volim, nego je to jednostavno tako, nećemo sad uljepšavat ovo.
I tako razočarane od svih naših nekih zamišljenih očekivanja, uvik nezadovoljne, sve što nam je i bilo lipo – eto, odjednom više nije, i mic po mic, sve nam počinje smetat. A zapravo kad i logički pogledaš, to je samo nešto što smo mi zamislile u našim glavama i što u većini slučajeva nema veze sa stvarnošću kakva uistinu jest. Zapravo, same sebe obmanjujemo u toj ludosti i svojim mislima, koje su, ako su krive, a uglavnom jesu, stvorimo sliku skroz neku krivu, tj. totalno drugačiju od stvarnosti.
I ne govorim sada o situacijama nekim ekstremnim gdje muž tuče ženu – gdje nije umislila ništa, nego o svakodnevnim situacijama, u odnosima gdje je “sve u redu.”
Sad lipši dio. 🙂
Koliko li je lipo kad se povežeš s Kristom i kad to sve što sam napisala gore otpadne, kad nema tereta, kad nema očekivanja, kad ne gubiš energiju na to i kad ti dan nije loš. Jer jedino s Kristom to sve otpadne i uistinu možeš dat ljubav; prioriteti se promjene, sve je drugačije, cili život ti je lipši.
Ja bih volila da svaka koja se uistinu želi promijenit da ima puno takvih dana s Kristom. Želim to i za sebe. I tek sad vidim da se non – stop moramo podsjećat na to, ako želimo uspit, tj. sve više i više sebe ‘programirati’ na Isusa, jer realno, niko od nas nije rođen s tim, moramo to naučiti, mora nam to postat svakodnevnica.
Bez toga, pari mi se da nam nema spasa… Bez tog podsjećanja.
Bez Krista smo nigdje. I kad mislimo da volimo, kad vidimo i doživimo kako Krist voli, shvatimo da nemamo ljubavi i da je to tragično koliko je zapravo nemamo.
Volim te, Isus.
Milena